Stvari za razmišljanje...

Dobrodošli na moj blog

16.07.2017.

Nasilje nije opcija...

Vjerovatno ste upratili šta se dešavalo na sjeveru prošli vikend, za vrijeme sastanka grupe dvadeset privredno vodećih država na svijetu. U nekim dijelovima grada došlo je do nereda, te su se između ostalog palila auto, razvaljivali izlozi pojedinih prodavnica, te su pojedine radnje bile i opljačkane. Sada se u državi koja je bila ovogodišnji domaćin vodi golema rasprava između ostalog kako je do toga moglo doći, šta će biti sa ljudima koji su prouzrokovali štetu, te šta bi se trebalo uraditi da se ubuduće ovako nešto spriječi ili svede na jedan minimum koji bi svima odgovarao. Ovdje ću se ja za početak osvrnuti na nekoliko aspekata koje ja smatram da bi vrijedilo spomenuti u vezi prošlosedmičnih događaja, te ću se u nastavku osvrnuti na događaje koje su se dogodile u BiH prije malo više od tri godine, te nastojati povući paralele, ali isto tako istaknuti i različitosti koje su dovele kako do jednog, tako i do drugogo događaja. Naime, prema dosadašnjim podacima većina demonstracija koje su se organizovale za vrijeme gore spomenutog sastanka bili su mirni i bez ikakvih incidenata, a ovo naglašavam jer to u prevodu znači da je na desetine hiljada ljudi izašlo na ulice da mirno iskaže svoje negodovanje samim sastankom, idejom koja iza toga stoji, te ukaže na svoje stavove koji se tiču ekologije, socijaldemokratije i ljudskih prava. Samo je jedna manja grupa u poređenju sa ovom većinom odlučila da na bilo koji način spriječi ili ometa održavanje sastanka, a ne samo da „demonstrira“ kao što je to većina radila. Dodatno treba naglasiti da je došlo poprilično ljudi iz drugih država, kako ovih miroljubivih, tako i ovih nemiroljubivih. Isto tako je već otprilike mjesec dana ranije najavljeno da bi moglo doći do većih nereda za vrijeme održavanja sastanka od strane određenih grupacija kojima nasilje nije strana riječ, a u zadnje dane ste čuli za njih – tzv. crni blok. U suštini se tu ne radi o jednoj grupaciji, nego o nekoliko njih koji nemaju uvijek isti političko-ideološki temelj, ali im je svima jednako da žele pod skoro pa svaku cijenu da spriječe i što god je moguće duže da ometaju održavanje ovakvih i sličnih sastanka na svijetu. Pošto u državi u kojoj se ovo održavalo postoji antimaskirni zakon, policija je zahtijevala da se sudionici pridržavaju tog zakon. Nakon što je određena grupa skinula, a druga nije, došlo do okršaja, te je demonstracija prekinuta. Neredi koji su počeli su se postepeno proširili u druge dijelove grada, te vrhunac doživjeli u noći sa petak na subotu i subote na nedjelju. Između toga je došlo do paljenja automobila u nekim dijelovima grada koji uopšte nisu bili u neposrednoj blizini mjesta odražavanje i bez ikakvog razloga u toku subote. Za red i mir bilo je zaduženo skoro dvadeset hiljada policajaca koji su došli iz svih krajeva države. Međutim, ovdje već ja počinjem da vidim jedan raskorak sa onim što će policija u toku i nakon nereda naglašavati i percipirati! Odmah da kažem da nasilje ove vrste nije opravdano, jer usput uništavati tuđu imovinu i to predstavljati kao politički čin je više nego upitno. Ipak, ono na šta se ja ovdje pogotovo želim da se usredotočim jeste slijedeće – policija je bila zadužena da čuva red i mir! Ali čiji? Koga je to ona „čuvala i pazila“ – svoje građane ili goste? Gdje je bila najveća koncentracija policijskih jedinica? Pa odgovor je više nego očit – tamo gdje se održavao sastanak i tamo gdje su bili smješetni predstavnici ovih dvadeset država. Naravno da svi predstavnici pojedinih država nisu imali, niti zahtijevali iste mjere sigurnosti, ali kako god se obrne i okrene - „čuvali i pazili“ su se gosti, a ne građani i njihova imovina. Naravno da ja ne želim da ovim kažem da je to bilo nepotrebno – čak šta više, to se očekuje i naravno da se treba tako raditi – ali šta je sa „ostalima“, šta je sa građanima? Da naglasim da je sam odabir održavanja ovog događaja u metropoli bilo samo od sebe totalno besmislena ideja. Ipak, da li se moglo umanjiti šteta za vrijeme odražavanja sastanka? Pa u suštini da, ali će to svakako za naredne događaje ovakve vrste biti pouka, iako je za vrijeme prijašnjih ovakvih i sličnih okupljanja došlo do još veće materijalne štete i do smrtnih slučajeva, što se prošle sedmice srećom nije dogodilo. Moglo bi se reći da je „dobro“ prošlo kako je moglo, ali bez primjese ironije. Sada bih se posvetio onome što se događalo u nekoliko gradova BiH prije skoro tri godine, a žalosna kulminacija je bila da je i ovdje došlo do nereda i materijalne štete. Tada je u pojedinim gradovima došlo do protestnog okupljanja ispred nekoliko kantonalnih vlada i svi su pomalo očekivali da će ovo biti ta „velika revolucija“, ali se u toku vremena, odnosno nakon nekoliko mjeseci sve pozaboravilo i nastavilo se takoreći po starom. Znamo svi da su pojedine zgrade gorile, da se državna imovina oštetila, a poneka i u potpunosti uništila, kao što je jedan dio arhiva, što je neprocjenjiva šteta. I ovdje je došlo do sukoba policije i demonstranata, ali je policija takoreći izgubila okršaj. Da li se i ovo moglo spriječiti – mislim na sam čin uništavanja – suštinski da. Međutim, ipak je na kraju ponestalo kordinacije unutar policijskih jedinica i desilo se to što se desilo. Također se do poslijepodnevnih sati postepeno povećavao broj demonstranata. U biti možemo se svi sjetiti šta se tada dešavalo, te da ideja da se protesti organizuju nije bila loša, ali ono u šta su se pretvorili je ipak nešto što se ne može opravdati. Naime, ovdje bih povukao nekoliko istovjetnosti sa onim što se deševalo prošle sedmica sa ovim što se desilo prije više od tri godine. Jedni i drugi su u manjoj ili većoj mjeri krenuli sa namjero da uništavaju pokrentu i nepokretnu imovinu. Prošlosedmični nasilnici su prvenstveno uništavali privatnu imovinu, a u BiH su prvenstveno uništavali državnu imovinu. Jednim i drugima je bila i ostala ideja vodilja da će nasiljem moći da promjene stanje stvari – prvi ako spriječe održavanje sastanka, a drugi ako unište državnu imovinu. Isto tako su svi bili bijesni, ali su taj bijes kanalisali na neadekvatan način, odnosno „ispraznili“ su se tamo gdje mu nije mjesto – na javnom prostoru, ugrožavajući druge ljude i tuđu imovinu, iako uzevši u obzir državnu imovinu, ona u prenesenom smislu svim građanima istovremeno pripada i ne pripada. U oba slučaja većina počinioca neće, odnosno nije bila dovedena pred lice pravde, tako da ispade da u ovakvim „događajima“ može svako da učestvuje bez pravnih posljedica, tj. da se „iživi“. Kada su u pitanju različitosti između ova dva događaja, mora se naglasiti da su prvi protestvovali protiv globalnih problema koji se tiču skoro pa sviju nas, na ovaj ili onaj način, a da su drugi protestvovali protiv loše vlasti, što je kao što sam rekao itekako pohvalno, ali nije u oba slučaja opravdano nasilje. Isto tako crni blok je daleko organizovanije postupao, iako se na prvi pogled činilo da tomu nije slučaj, dok su u BiH bili više neorganizovani. Samo trajanje tih protesta je bilo duže u BiH, te su domaći ljudi bili uključeni u iste, dok su neredi prošlog vikenda kraće trajali i bilo je ljudi iz drugih evropskih država, što se između ostalog moglo vidjeti na grafitima koje su oni ostavili iza sebe. Ono što je mene zaprepastilo jeste da su jedni i drugi ubijeđeni da se uništavanjem može nešto bolje postići, odnosno da se suštinski i fizički nešto mora uništiti, da bi se tobože nešto bolje stvorilo. Sa ovim stajalištem se teško mogu složiti, jer je jednostavno pogrešan i to iz nekoliko razlika. Destrukcija je uvijek takoreći lakša nego (rekon)konstrukcija. Nešto „samo“ održavati isto je puno teže, nego nešto uništiti. Ne znam i nije mi jasno šta je to u ljudskoj prirodi da i dan danas misli da će uništenjem nećeg prethodnog, to „novo stvoreno“ biti bolje. Kada se kao u ova dva primjera radi o protestima, te ispoljavanju mišljenja i stajališta u javnom prostoru, onda nasilje nema šta da tu traži, kako ni na strani onih koji protestvuju, tako ni na strani onih koji bi u suštini trebali da osiguravaju i održavaju red i mir!

09.07.2017.

Vrijednost

Šta za vas predstavljaju vrijednost i vrijednosni sistem? Kakve su to vrijednosti i kakav je to vrijednosni sistem koji vi imate i koji koristite u svakodnevnom životu? Ja ću u nastavku da ove pojmove obradim sa tri gledišta koja se vežu za njega. Naime, to su privatno, društveno i univerzalno gledište, gdje ovo zadnje predstavlja rezultat prva dva gledišta. Također, univerzalno gledište bi se moglo nazvati globalno, temeljno, ali ja sam se odlučio za univerzalno. Prva dva gledišta, kao što se može prepoznati iz samog naziva se tiču pojedinačne osobe i grupe osoba, tj. odnosi se na ljude, dok treće gledište uzima jedno i drugo u obzir. Pored toga prva dva gledišta se razlikuju ne samo po toj količinskoj osnovi, nego se razlikuju po tome kada su nastala, gdje su nastala, na osnovu čega, tj. ne čemu su utemeljenje, jer vrijednosti i vrijednosni sistem ne padaju sa neba ili se dobiju rođenjem – to je „međuigra“ svega i svačega od početka do kraja naših života. Vrijednosni sistem nije poput zakona koji se primjenjuje ili da se na pravni način mijenja. Daleko od toga da nema neke dijelove zakona u smislu da nam se ponekad tako ne poima, on je ipak nešto apstraktno, nešto poput „nepisanog pravila“, ali opet ne nešto poput običaja, da ipak neko ne pomiješa sa ovim pojmom, iako su u manjoj mjeri poklapaju. Vrijednosti i vrijednosni sistem se mijenja tokom vremena, i nešto što nam je prije određenog vremena bilo sasvim „normalno“ to više nije, te obrnuto, nešto što smo smatrali prevaziđenim se ponovo vrati ili se pak stvori nešto skoro pa sasvim novo, što sa prethodnim ima malo zajedničkog. Hajmo se ponovo vrati na naša tri gledišta, koje sam prije naveo. Privatno gledište ovisi od mnogih stvari koji se tiču prvenstveno vas samih, ali i u onoj mjeri da ste na osnovu neke opšte spoznaje došli do izmijenjene sopstvene spoznaje. Društveno gledište ovisi od ljudi koji žive u određenom prostoru i na određen način, te dijele neke sličnosti, ali ne moraju svi biti pod ovim obuhvaćeni. Suvremena definicija društva je višeslojna, ali ja ću se u ovom primjeru usredotočiti na onu koja se tiče vlasti, odnosno vršenja vlasti – pa da sebi dam i tu dodatnu slobodu – ne važno koje vrste i u kojem opsegu se ta vlasta odvijala i razvijala. Društveno gledište može, a i ne mora da podudara sa vašim privatnim gledištem na vrijednosti i vrijednosni sistem, te isto tako može biti da društvo sa razlogom ima takvo gledište, koje je u datim i pod datim okolnostima opravdano, ali isto tako može biti obrnuto, gdje jednostavno vaše privatno gledište pod određenim okolonostima može i jeste opravdano. Namjerno nisam koristio pojmove „dobro“ i „loše“, jer su previše opterećeni i idu iz jedne u drugu krajnost, tako da sam se odlučio za opravdano - opravdano može biti „dobro“ i „loše“, a ne samo jedno ili drugo, te u o tome leži jačina ovog pojma. Ako bismo na kraju htjeli da opišemo posljednje gledište, a to je univerzalno, ono se može objasniti na slijedeći način - da se takva vrijednost i vrijednosni sistem primjenjuje na sve ljude ne bitno ko su, šta su, odnosno prema svim ostalim parametrima po kojima se nastojimo da razlikujemo, namjerno ili nenamjerno. Za prva dva gledišta, mislim, da ne kažem znam, tj. siguran sam da će te se sjetiti i pronaći na pregršt primjera, ali za ovo zadnje? I to će te nakon malo duže razmišljanja uvidjeti da postoji već sada nešto, što u svojoj osnovi ide ka tome, ali naranvo da vam ja neću odgovoriti, nego će te sami na nadoći, a u pitanju je nešto što se toliko često spominje i što je pravno gledajući ne toliko staro – malo jače od pola stoljeća!

26.06.2017.

Preispitivanje

Kada sam prošle godine (2016.) završio studije koje sam prije osam godina započeo, nisam mogao ni pretpostaviti da ću nakon toga htjeti dalje studirati, te da ću isto tako poslije toga uvidjeti sve prednosti i nedostatke potonjeg studija! Nastavši sa započetim, odnosno da se dalje informišem i steknem što god je veću spoznaju, uvidio sam također koliko ustvari ne znam. Doduše, nije sada da to prije toga nisam znao, ali ovako mi djeluje još poražavajuće nego što je to bilo prošle godine. Ipak nisam sada neko ko će u daljem pisanju obrazložiti da mi je studiji bio promašaj i da ništa nisam „naučio“, te da je uopšte rečeno bilo bezpotrebno. Mislim da bi to bilo itekako neiskreno i teško bi se moglo argumentovati, jer onda bi morao da uvidim da sam napravio grešku, ali smatra da nisam napravio grešku i zato imam dovoljan broj pokazatelja, tako da ustvari samo nastavljam svoje putovanje brodom sa malom izmjenom posade. Ipak, ovo opet na drugu stranu ne znači da nisam svjestan nekih propusta i nedostaka koje su mi se desile tokom studija, na koje sam mogao i nisam mogao da utičem. Međutim, meni šta je bitnije u daljem razlaganju jeste pitanje, koliko smo mi prema samima sebi kritični – koliko stvari proispitujemo svoje razmišljanje, postupke i namjere? Koliko puta smo nešto priveli jednoj temeljnoj provjeri i proispitivanju – onako jedan na jedan, ali da se nas tiče, a ne drugih? Kada budemo bili kritični prema samim sebi, moći ćemo to biti i prema drugima – naravno ovo ne znači da to moramo uvijek biti i da uopšte budemo previše strogi prema sebi! To bi svakako bio promašaj, ali ponekad neke stvari preispitati nije na odmet – to vam mogu definitivno potvrditi. Tako sam ja naime u zadnjih godinu preispitao svoj studiji, kako sam sistem, tako i samo gradivo i došao sam to itekako bitnih saznanja. Nije mi namjera da sada ovdje to sve opišem i predstavim, jer bi u vezi nekih stvari to bilo teško prenijeti na adekvatan način. Ono što mogu reći jeste da metodologija i sam historijat metodologije nije ni na približan način, meni i mojim kolegama/icama predstavljen, iako smo imali te predmete – vjerovali ili ne – već za vrijeme prvog i drugog semestra studija. To što je urađeno od tih nekoliko predmeta, odnosno kako nam je predstavljeno, nije bilo ni približno onako kako se trebalo uraditi. Također, uopšte nije trebalo da bude koncipirano kao predavanje, sa frontalnom nastavom, nego kao metodološka vježba, gdje bi svi sjedili u polukrugu i jedni druge gledali u oči, te sa puno rasprave i što je god moguće praktičnih primjera. Nažalost, ništa se od toga nije desilo – apsolutno ništa. Nego smo zauzvrat imali „klasično“ predavanje, sa puno učenja napamet, gdje je svaki ispit ličio na pjevanje pjesmice, nego na bilo šta drugo, jer je tako bilo koncipirano od strane naše visokoškolske ustanove :-( Ovdje isto tako moram reći da tada ni ja ni moje kolege/ice nismo bili u tolikoj mjeri zagrijani da sve čitamo, nego smo za ovaj predmet učili iz tzv. skripti, odnosno sa predavanja koje je neko nekad prije nas prepisao i proslijedio u studentski eter, te ga je samim time bilo nemoguće izbrisati ili zanemariti. Također moram priznati, da sam i ja kao jedan od rijetkih predmeta „(na)učio“ na taj način (iz tih skripti), jer sam veliku većinu predmeta tokom studija spremao iz obavezne i preporučene literature. Kada shvatite da se zakinuti, ali da ste i sami donekle krivi što se to desilo, jer niste to ni preispitali (barem tada, ne), odnosno to dovodili u pitanje, onda vam bude više nego malo krivo, što se to desilo. Sjetite se da je od tada prošlo osam godina, te da je još narednih osam generacija došlo u to iskustvo da iz tih predmeta ne uvidi ono što oni ustvari jesu – jedan od temelja, da ne kažem najbitniji predmeti tokom čitavog studija. Ovdje dodatno moram naglasiti da neću tačno reći o čemu se radi, jer su mi svi prijašnji tekstovi takve vrste, da pomalo neke stvari i ideje ne navedem na izravan način! Ipak dobit ćete jednu pomoć, koja vam kada uvidite na kraju krajve i neće biti od velike koristi – naime radi se o humanističkoj nauci, koju sam studirao i koju namjeravam da nastavim. Ali ovdje uopšte nije toliko bitno da li ćete ili ne pogoditi o kojoj se nauci radi i šta sam ja to studirao, nego da uzmete neki događaj, ideju, doživljaj ili bilo šta drugo, te preispitate isti, sa nekim svojim specifičnim pitanjima? Samo budite iskreni prema sebi, jer druge možete lagati, ali sebe je tako teško, odnosno skoro pa ne moguće lagati, iako se zna i to nekad desiti. Tako da vas nakon skoro dvije godine iznova pozivam da porazmislite, jer nemojte da ne iskoristite tu „sivu“ masu unutar vaše glave, jer bi to bila itekako velika šteta, nego dajte sebi malo oduška i porazmislite. PS. Nastajat ću da ponovo uvedem malo reda, čitaj da iznova redovno u nekom ritmu pišem i objavljujem svoje tekstove na ovom blogu! Lijep pozdrav :-D

01.09.2015.

Ići, ostati, vratiti se...

Ovako pitanje se danas u našoj državi postavlja skoro pa svakodnevno i to sa razlogom. Tome se nema ništa usprotiviti i svako će ko bez šale moći da nabroji ''stotinu razloga'' zašto otići iz ove regije, a prvenstveno iz Bosne i Hercegovina, a malo ili skoro nijedan da ostane! Eh, sada da li je ovako jednostavo to se niko ili rijetko ko pitao! Mi smo svi spremni odmah otići vani, raditi i živjeti, ama odmah da ikako možemo... Sada neću da govorim o kojim sve državama ovdje pričamo, ali se može mirne duše reći da se radi o sjevernim dijelovima evropskog kontinenta. Mislimo da smo mi jedini koji imaju tu ideju i da je samo nama život težak i da se sudbina sa nama ružno poigrala, pogotovo nakon 2014. godine i svega što se izdešavalo. Ovo se prvenstveno odnosi na elementarne nepogode koje ako se bolje porazmisli nisu prestale od proljeća do jeseni prošle godine. Ali to ostavljam na sud, drugim ljudima koji ipak to više prate i znaju o tome, a ne mislim na domaće politikante, nego na metereologe, geologe i tomu slično. Ipak će oni biti najbliži istini, šta, kako, gdje dalje, ali bi i to bilo smiješno da nije žalosno – odjednom smo se sjetili da imamo ovakve ljude među nama, te da bi njihovo stručno znanje bilo stvarno od koristi! Ipak, neće ovo biti priča o tome kako i šta se deševalo nakon poplava. To svakako vrijedi pažnje, ali iskreno mislim da ste svi sa tim itekako dobro upoznati i znate na šta se sva priča o pomoći i tomu slično svela. Da se vratimo, nakon malog zaobilaženja na ono o čemu namjeravam da pišem. Naime, život u inozemstvu. Ovo što ću narednim rečenicama pokušati da objasnim, nemojte i nesmijete shvatiti kao poruku da i dalje budete letargični, neaktivni i sve što je sa tim povezano niti kao pledoje za naše društveno uređenje – ovo se izrazito odnosi na onu kolotečinu u kojoj se nalazi BiH. To mi nije namjera, ali svako mora porazmisliti o slijedećem. Šta ostavljam iza sebe i šta je ispred mene? Šta očekuješ od nove sredine? Šta ti se nudi ili ne nudi u toj novoj sredini? Te ono što se može nadovezati na prvo pitanje – cijena i korist – koje se dabome ne odnosi samo na finasijski proračun, ali naravno i njega treba imati u vidu. Naime, prvo mnogi ljudi, a mi mislimo da je to svojstveno samo našoj gore list su jaki na riječima. To nije tačno, toga ima svugdje na svijetu i toga će i biti, jer ima te dosta ljudi koji jednostavno pričaju i pričaju, a da ne znaju šta pričaju, pa tako ''ispade'' da ispred vas sjedi intelektualac par exellence, multimilioner, svijetski putnik i čovjek, a nije pročitao ni dvije knjige u životu, pare zaradio isto nije odavno, mislim u onom iznosu da se može donekle time pohvaliti, a iz mahale nije prdnuo, ako izumemo godišnji odlazak na Jadransko more. Drugo što iz ovoga proizilazi jeste da samim time njegovo iskustvo nije toliko koliko bi se na prvi pogled, odnosno slušanje, moglo pomisliti. Iskustvo je čovjeku jedan od najjačih alata kako da kroji djelimično sebi sudbinu. To je nešto što se ne može kupiti, nabaviti, saznati – ili ga doživši, tj. osjetiš na sopstvenoj koži i budeš što se kazalo senzibiliziran na neku temu ili ostaješ sa strane, hladan ko led i to je to. Znanje ne zaostaje u bilo čemu za ovim gore spomenutim, jer je i ono potrebno, ali se također određen dio znanja provodi kroz iskustvo, a ne samo preko knjiga kako bi se reklo. Treće bi bilo vaša da se tako izrazim vizija za budućnost. Iako je pitanje ''Gdje se vidiš za deset godina'' totalna glupost, ipak je mlađi brat toga pitanja gdje se vidiš za tri godine ili dvije da budemo bliski stvarnosti, nešto što si trebamo postaviti (postavljati). Ovdje ne govorim o tome da napravite plan i da se bez premca pridržavate toga. To bi bilo izuzetno loše, jer to onda ne bio život, nego jedan isprogamiran tok bez ičega što čovjeka odvaja od ostatka prirode. Naredno bi bilo da vidite na koji način se to što namjeravate da radite može ostvariti. Naravno da se podrazumjeva da ne radite ništa ne moralno i ne etično, barem ne u onoj mjeri da ugrozite nečiji život i slobodu, jer je to prvo pravilo koje se odnosi na ova gore dva spomenuta pojma. Poslije toga krećete u realizaciju i onda vidite da baš i nije tako jednostavno, kako se na prvi pogled doimalo, ali svaki početak je težak, i to vam fkt nije nikakva šuplja, nego živa istina. I onda dođe trenutak kada sami sebi kažete – stvarno sam sve pokušao, trudio se itd. te došao do zaključka, ne mere dalje ovdje, misleći na BiH. Tako mnogi od nas govore i ponovit ću sa razlagom. Naravno da bi ne samo mlada osoba otišla nego i bilo ko drugi ko može i hoće. I tu dalazimo do ključnog dijela – moći i htjeti, a oboje je povezano sa voljom uopšte, koja je pokretačka snaga koju nauka još uvijek pokušala da razjasni, a iskreno čisto sumnjam da hoće ;-) Ne može svako i neće svako da ode vani. Da, to je surova istina, a oba ova dijela su nekada povezana, a nekada nisu ni blizu jedan drugom. Ima isto tako jedna istina, koju vjerovatno neće povjerovati, te pomislit da pišem (mislim) gluposti, ali nije sve u životu što čovjek treba posao i sve što se sa tim veže. To sam već naveo u prijašnjem blogu – nije sve u nagomilavanju materijalnih stvari! Naravno, da mi ovdje nije namjera da kažem i da vi pomislite, da sam protiv posla – daleko od toga – čovjeku je potreban posao, ali ne da bi zaradio, nego gle čuda da bi upravo živio. Ljudi trebaju da rade i da se bave nečim, da imaju neko zanimanje, a kao što sama riječ kaže – da se za nešto zanimaju, da ih nešto zanima. Međutim, šta današnje ljude zanima??? Odgovor znate svakako... eh, ali u tome nije sva sreća, pa iznova kažem, da se mi čudimo i ne možemo doći sebi, kada neko ko ima para, kaže ko šiša sve odo ja... pa uradi nama u potpunosti ne shvatljivo.

29.11.2014.

Puno, malo...

Vjerovatno ste čuli za izreku ''Manje je više''? Čisto sumnjam da niste. Međutim, jeste li se zapitali u kakvom se sve kontekstu može koristiti, odnosno koristi?! Ima na desetine, da ne kažem stotine, a možda čak i na tisuće mogućnosti. Ali ja ću se fokusirati na onu koja se tiče „potrošačkog društva“. Ovo društvo je dio postindustrijskog svijeta, kojem BiH pripada. Iako se radi o zadnjem stepenu na kojem se nalazi BiH, ona se ubraja iz jednostavnog razloga zato što ako ništa trošimo puno, ali malo, odnosno skoro nikako ne proizvodimo. Mjerilo se dobija na osnovu onoga šta smo proizveli, naspram onoga šta trošimo u opštem pogledu. U kakvoj vezi su onda ona izreka sa opštim stanje privrede i na kraju potrošačkim društvom. Veza je sasvim jednostavna – postindustrijski svijet ima više nego svega, i ovdje mislim bukvalno na sve. Pored toga stvarno živimo u razdoblju gdje se prosječna starost udvostručila, gdje su higijesnki uslovi daleko bolji nego prije pedeset, da ne govorim prije stotinu godina. Isto tako imao obilje hrane, kako one koja je zdrava i ona ''manje'' zdrava. U svakom pogledu, svako će se složiti da ''nam'' je više bolje, nego gore! Ovo ''nam'' iznova ponavljam se odnosi na onaj dio svijeta gdje imate barem treći stepen postindustrijskog svijeta, a on vam se ogleda u onom stajalištu, da imate ako ništa određen broj stanovništva koji imaju kudi kamo neku kupovno moć i gdje se barem nešto malo proizvodi. Ali dokle se namjerava ići ovim putem napredka i ponovnog rasta. Mi smo svi vidjeli i to donekle danas osjećamo, dokle nas je doveo financijski krah tj. ono što se desilo prije evo sad će šest godina. Svi su tada neposredno nakon toga govorili, da se mora nešto promijeniti; da se moraju uvesti neke norme i način kako će se provjeravati svo poslovanje tog privrednog sektora, ali šta se na kraju desilo? Ništa. Također ona priča da se mora što više uložiti u obnovljive energije je dosta ohladila, jer nikom za sada nije u interesu da se više sa tim pozabavi, sem nekoliko država EU i još nekoliko izvan Evrope, prvenstveno u Aziji. Naše razumijevanje za sve proizvode koje nam dođu pod ruke se isto tako nije promijenilo, kako se to očekivalo. Kupujemo auto, da bi se kasnije zapitali gdje ćemo ih parkirati, jer u našim gradovima ima sve manje mijesta. Ovo se prvenstveno odnosi na metropole širom svijeta, iako se mora naglasiti da stanje u Sarajevu po tom pitanju nije ništa bolje, jer se i tu već polako počinje osjećati potreba za što većim parking prostorom, koji bi po mogućnosti bio džaba ili relativno jeftin?! Ali džaba ili ti ga nešto besplatno nema više u ovakvom svijetu. Ponovo se počelo govoriti o blagom porastu svijetske privrede, da bi se onda uvidjelo da se taj rast odnosi na one regione, da ne kažem države, koje su ovako ili onako već po tome poznati. Mislim, nisu javili da Etiopija ima privredni porast od 9% na godišnjem nivou! Kada bi se takva vijest objavila, možda bi i rekao da je to donekle uredu, ali opet sve vam ostaje u jednom paradoksu. Pitate, zašto se sada odjednom pojavljuje paradoks? Ako npr. vidite vijest, iako se ona neće još zadugo pojaviti da je Grčka izašla iz ''krize'' to ne znači da je sada sve super i da ljudi dolje imaju nade za bolje sutra. Ne, to bi vam samo značilo da su vratili svoja dugovanja i da iznova moraju da nađu izlaz iz velike ne zaposlenosti, kao i infrastrukturnih problema. Ali, ja se ovdje neću pozabaviti vijestima, koje bi se pojavile, nego činjenicom da se mi svi zapitamo trebaju li nama tolike stvari u svakodnevnom životu. Moram i sebe ovdje uvesti u ono grupu, koja ima popriličan broj stvari, ali je to opet samo jedan stvar, više puta, a na ne više stvari više puta, što je daleko gora kombinacija. Isto tako, a to sam već ranije u prijašnjim pisanjim naveo, nisam neko ko sebe može nazvati šopingholičarom – drugim riječima rečeno, kupujem po potrebi, a ne zato što sada stvarno hoću to nešto najnajnovije. Jesu vam stvarno potrebni petnaest pari obuće ili deset košulja? Da kupujete svake dvije godine novi mobilni telefon? Ovdje se ne postavlja pitanje kako vi trošite novac, nego zašto ga trošite, odnosno bolje rečeno na šta? Ali čak ni to nije toliko u fokusu, koliko činjenica šta će vam tolike stvari? Daleko od toga da sam neko, koje uopšte protiv kupovine ili trošenja novca, ali jeste li se ikada zapitali šta će vam te silne stvari? Kupite nešto, obućete, odnosno iskoristite to dva put i onda daj mi nešto drugo ili ''isto'', ali eto samo najnovije, još ''bolje'', ''efikasnije'' itd. Jeste li se zapitali da li bi vam život bio lakši, da ne kažem kudi kamo sretniji da imate manje stvari? Znači, ne mislim da se u potpunosti odreknete nečega što je za svakodnevni život potrebno, nego jednostavno da se zapitate šta će mi ta i ta i ta stvar, klinac-palac... odnoso ovo ne ide u onom pravcu da se svega odreknete, nego da jednostavno napravite jednu ''inventuru'' i da ista potraje poprilično dugo. Nisam ovo odavno napisao, ali evo nakon određenog razdoblja ponovo vas pozivam da razmislite!


Stariji postovi

Stvari za razmišljanje...
<< 07/2017 >>
nedponutosricetpetsub
01
02030405060708
09101112131415
16171819202122
23242526272829
3031

MOJI LINKOVI
MOJI FAVORITI
-

BROJAČ POSJETA
3102

Powered by Blogger.ba